Moramo se boriti protiv uvjerenja da je progres i opstanak u našoj zemlji moguć samo ako zbijemo redove i ako radimo beskompromisnu nacionalnu konsolidaciju. Jer taj „sirenski zov“, pod isprikom da želi sačuvati svoju narodnosnu posebnost, otuđuje ono najbolje u njoj, a to je prihvatanje razlika i osjećaj za ono što nas povezuje i što dijelimo sa drugim građanima BiH.

Puno sam, u posljednje vrijeme, razmišljao o Sarajevu mog djetinstva. Posebno, tokom svjetskog prvenstva, kada sam gledao utakmice sa Levom, trogodišnjakom, sinom mojih prijatelja. Onda sam se sjetio svog prvog SP, odigranog 1982.g. u Španiji, kada je Paolo Rossi pobijedio Zapadnu Njemačku. Počeo sam razmišljati o gradu mog djetinstva, te '82.g., kada su se gradile nove saobraćajnice, kada smo otvarali nove stadione, kada smo se pripremali za Olimpijadu. Kada je na radiju sviralo Bijelo Dugme, stvarao se Novi primitivizam i kada smo slušali Nadrealiste. Neke stvari sam shvatio tek kasnije. Da je Energoinvest zapošljavao 40.000 ljudi, da smo pravili golfove, motore za Mercedes, reaktore za nuklearne elektrane. Da smo imali klub koji je bio košarkaški prvak Evrope. I to su stvari kojih se ja sjećam iz svog djetinstva.
A onda pomislim, čega će se sjećati Lev? Hoće li on pamtiti veličinu grada svog djetinstva ili našeg. On će sigurno biti ponosan, Ali, hoće li na naš grad gledati kao na muzej, spomenik, čija je veličina u prošlosti ili će ga vidjeti u sadašnjosti ili budućnosti koju ćemo mi graditi i stvarati?
Prije tri mjeseca sam najavio svoju kandidaturu i novu politiku koja se zasniva upravo na uvjerenju da mi trebamo stvarati i graditi takvu budućnost. Da se trebamo okrenuti prema naprijed. Politika otvorene ruke, kako smo je nazvali, zasniva se na jednostavnoj osnovi - na spoznaji da imamo ogromne neiskrištene potencijale. Mi smo mala zemlja koja je u srcu Evrope, imamo nevjerovatne resurse i ljudske i prirodne, imamo pristup svjetskim tržištima. Imamo bogatu istoriju i kulturno naslijeđe. I ovo stanje koje nam predstavljaju kao normalno je daleko od toga. Ono je neprihvatljivo! To stanje je rezultat godina političke konfrontacije, ambijenta nepovjerenja i straha. Da bi BIH postala moderna i evropska zemlja potrebna je promjena, ali je za tu promjena potrebna nova klima. Mornari, kada imaju komplikovan čvor, oni ga bace u more i kako se promjeni sredina u kojoj se on nalazi, tako ga je lakše raspetljati. I to je pristup koji mi imamo u politici. Shvatili smo da, ako želimo krenuti naprijed i omogućili bilo kakve promjene, potrebno je promijeniti klimu. Moramo izaći iz te matrice konfrontacije i pokušati stabilizirati politički ambijent. Moramo raditi na pomirenju i međusobnom približavanju, građenju mostova. Moramo raditi na na popunjavanju jaza koji se stvorio među nama. Moramo se boriti protiv uvjerenja da je progres i opstanak u našoj zemlji moguć samo ako zbijemo redove i ako radimo beskompromisnu nacionalnu konsolidaciju. Jer taj „sirenski zov“, pod isprikom da želi sačuvati svoju narodnosnu posebnost, otuđuje ono najbolje u njoj, a to je prihvatanje razlika i osjećaj za ono što nas povezuje i što dijelimo sa drugim građanima BiH.
Prije tri mjeseca kada smo počeli, ova naša politika je odbacivana kao naivna, nedovoljno realno politična, kao nesmotrena. Međutim, danas se prati ono što radimo i već možemo vidjeti da neki političari kopiraju naš pristup, vanjsku politiku koja je otvorena prema svijetu, pristup koji insistira na investicijama i velikim kapitalnim projektima i potrebi ubrzanog puta ka EU. Pristup otvorene ruke već pomalo mijenja političku klimu, ali je on pokazao nešto još mnogo bitnije – da građani naše zemlje cijene ovakav pristup.
U prethodna tri mjeseca mi smo obišli veliki dio BiH, uzduž i poprijeko. Putem kampanje slušanja kako smo je nazvali, pričali smo sa mladima, sa predstavnicima civilnog društva, sa penzionerima i privrednicima. I oni su nam pokazali da među njima, među nama ima puno više stvari koje nas ujedinjuju od onih koje nas razdvajaju. Svugdje u ovoj zemji ljudi su spremni na razgovor i na pruženu ruku uzvratiti pruženom rukom. U našoj zemlji vrata će se otvoriti ako se na njih pokuca.
Šta je naš zadatak?
Da uvjerimo građane da zemlja može bolje i da ljudi imaju perspektivu. Da dokažemo da je Sarajevo spremno i sposobno za velike stvari, kao što je nekada bilo sa Olimpijadom. Da može biti ponovo pokretač promjene koja povezuje i spaja energije svih njenih građana i da se ta energija spaja u snagu koja će ponovo zadiviti svijet. Mi moramo pronaći tu istu snagu.
Naša stranka okuplja ljude koji imaju kapacitet i znanje i koji su spremni raditi na jednoj novoj i modernoj, otvorenoj i kvalitetnoj BiH. Mi nudimo politike i rješenja koja u svojoj srži imaju kvalitet, optimizam i definiran put ka boljoj i modernijoj zemlji. Naš zajednički cilj je da preuzmemo odgovornost kako bi naši ljudi odložili svoje kofere ispod kreveta i ponovo osjetili da ovdje ima budućnosti. To se od nas očekuje i na nama je da prihvatimo tu odgovornost. Jer mi želimo da se mali Lev ponosi gradom svog djetinstva, a ne našeg. Jer mi želimo da ni mi više ne živimo u sjećanju. Mi moramo da radimo sada, da gradimo i stvaramo, tako da oni koji dolaze za nama osjete tu radost sjećanja.
I upravo je to naš zadatak. Da politikom otvorene ruke iskoristimo ovu priliku koja se pruža u oktobru i da gradimo novo vrijeme u kojem će sjećanje na nas i na naš grad donijeti osjećaj ponosa i radosti.
Jer, to je moguće

Posljednje objave